Prošle godine je izašlo nekoliko albuma koji ne spadaju u kategoriju hip-hopa, ali su sadržajem i kreativnošću više hip-hop od onoga što je najdraži reper vašeg najdražeg susjeda ikad izdao. Veliki pozdrav ljubljenim pripadnicima Movementa, Pangalaktiku i RoRo Apstraktu koji ove praznike provode u Švedskoj i, iako je samo slučajnost, tri albuma dolaze iz glasova, instrumenata i umova švedskih izvođača. Sve je povezano. Dakle, europski (pretežno švedski) non-hip-hop elektroprevladavajući umobolno dobri albumi 2009. godine.

Phoenix - Wolfgang Amadeus Phoenix

Teško je probiti se u svijetu glazbe. Ovaj francuski bend je dokaz toj tezi. Wolfgang Amadeus Phoenix je njihov četvrti studijski album i tek sada su uspjeli skrenuti pažnju čitavog svijeta na svoj rad. Nisam imao puno vremena da "prežvačem" ovaj album jer nabavio sam ga tek nedavno, ali od same produkcije do očekivano čudnih indie rock tekstova, ovo zaslužuje biti na ovoj listi. Gitarist grupe Brancowitz se posljednji pridružio grupi tek nakon što se njegov drugi bend raspao. Bend se zvao Darlin'. Ostala dva glazbenika iz Darlin'a su osnovali jednu drugu grupu. Možda ste nekada čuli za njih. Zovu se Daft Punk. Očit je utjecaj Daft Punka, Justicea, Aira, ali i svih onih britanskih bendova s određenim članom "the" ispred imena koje inače ne slušam (pretjerano generaliziram i ne možete mi ništa), ali kombinacija je uistinu izvedena maestralno. Love Like a Sunset je moj favorit na albumu zbog sedam i kusur minuta građenja momentuma da bi sve kulminiralo s nekolicinom stihova o kraju svega. Jedina stvar koju morate znati o Phoenixu - nikad zapravo nije kraj...

Kinny - Idle Forest of Chit Chat

Ako postoji jedan record label kojem uistinu bezgranično vjerujem to je Tru Thoughts. S Ninja Tuneom nekad imam trust issues, s Ubiquityem isto tako, hip hop labele ne bih trebao ni spominjati u istom dahu s ovima jer ne bih im ostavio da mi pripaze dijete dok idem isključiti umak bolognese u kuhinju (sin po imenu Noa kad bude, hvala na pitanju). Ali Tru Thoughts... Tru Thoughts uvijek dostavlja. Kinny je glazbeno obrazovana operna pjevačica. Nisam fan odustajanja, ali ponekada je nužno odustati od nečega za što čitav svijet misli da je dobro samo zato da pronađeš nešto što tebi znači još više. Kinny se pronašla. Posve je nebitno nalazi li se u glazbenoj podlozi samo minimalistička gitara ili čitav orkestar, Kinny svojim vokalnim sposobnostima ne dopušta instrumentalima da ju nadvladaju, a to nikako nije lak posao kada su za podloge zadužena imena poput TM Jukea, Nostalgie 77, Souldropa ili Quantic Soul Orchestra... Čak i da nema Kinny na ovom albumu, album bi bio odličan (iako pomalo nepovezan), ali svojim glasom ona svemu daje novu dimenziju, futuristički soul food za zaljubljene androide (usput, shout out Janelle Monae). Pjesma imena kao i album Idle Forest of Chit Chat je spoj nježne gitare, truba koje postaju sve glasnije i, ono najbitnije, Kinny i njezin glas i njezini tekstovi. "Didn’t you know? I was there, standing on your left-hand side, but fate was looking the other way." Znate kad vam jedan stih zaglavi na repeatu u glavi i ponavljate ga čitav dan? To je taj. K vragu, Kinny je ovdje. Nemojte gledati u drugu stranu. Nuff Said.

Little Dragon - Machine Dreams

2007. su također imali jedan od najboljih albuma godine, ali ove su updateali vlastiti katalog s još jednim odličnim albumom. Za razliku od svih "umjetnika" s prefiskom "Lil", izvođači s prefiksom "Little" prave dobru glazbu. Ovdje ubrajam Little Brother, Little People (švicarski producent s višestrukim ličnostima pa se nazvao u množini) i naravno Little Dragon. Čitav svijet voli ovaj švedski elektro soul pop kolektiv. Inače mrzim kategorije, ali želim vam riječima približiti kako zvuče, ali i sami znate da je najbolja metoda preslušati ono što ovi Šveđani imaju za vas. Hrpa sintova na jednom mjestu nije nikad zvučala ovako osvježavajuće, uz pjevanje prekrasne Yukimi Nagano, svemirski efekti koji su više izvan ovog svijeta od Kevina Spaceya... Nakon prvog slušanja ćete ga htjeti poslušati još jednom, nakon drugog još nekoliko puta, a nakon tih nekoliko puta ga nećete nikada maknuti s vašeg mp3 playera jer i vaš mp3 player je samo stroj koji ponekada želi sanjati uz predivan soundtrack.

Miike Snow - Miike Snow

Kada se nađem u društvu ljudi koji odluče riješiti se viška sline uz pomoć imena, lika i djela pale princeze popa Britney Spears upitam ih sljedeće pitanje. "Jeste li ikad čuli Toxic?". Nisam fan Britney Spears, ali imala je pristojan broj pristojnih pop pjesama. U Toxic sam još više počeo vjerovati kada je Mark Ronson uzeo materiju i remiksirao je zajedno s ODB-em i Tiggersima, ali sad ćemo se zadržati kod originala. Naime, producenti skriveni iza uspjeha singla gospođice Spears (ali i singlova Kylie Minogue i Madonne) su zapravo švedski producenti koji su formirali grupu Miike Snow zajedno s Amerikancom Andrew Wyattom. Određene osobe iz svijeta zabave smatraju da je bitna činjenica što je singl "Animal" bio dio serije Gossip Girl. Možda bih i ja da gledam, ali eto... Kritika je podijeljena oko ovog nosača zvuka (oduvijek sam volio taj izraz), ali kritičari nisu nikad igrali preveliku ulogu u mome životu jer sam sam odgovoran za formiranje vlastitog mišljenja. Pogotovo kad je pitanje o glazbi. Pop uz dodatak elektronike je toliko zarazan da ćete pjevušiti melodije s ovog albuma jako dugo nakon što stisnete stop na vašem stereo sustavu. Jedini problem je što ćete uistinu teško nagovoriti vlastiti kažiprst da pritisne stop.

Hudson Mohawke - Butter

Ross Birchards, poznatiji pod aliasom Hudson Mohawke je postao "netko" sa svojih četrnaest godina kada ušao u finale UK DMC DJ Championshipa što nikako nije mala stvar. Nakon izdavanja Hudson's Heeters mikstejpa, Polyfolk Dance EP-a i brojnih remiksa (od kojih mi je najdraži remiks već pomalo zaboravljene Tweet - OOPS Oh My), 23-godišnji producent iz Glasgowa je u orbitu izbacio album imena Butter. Poznajem nekoliko osoba kojima je ovo bio jedan od najiščekivanijih albuma godine i moja malenkost se također ubraja među njih. Album nikako nije savršen jer Hudson se ponekada izgubi u svim svojim idejama pa polifonija kojoj je pretjerano sklon dovodi do disonance i to je razlog zašto neke pjesme zvuče nedovršeno i usiljeno. Hudson Mohawkea mogu imenovati kompromisom između edIT-a, kalifornijskog producenta kojem ljubav prema sintetskim zvukovima ne da mira, i Teddy Rileya, mame i tate new jack swinga. Dok koristim riječ "kompromis" ne mislim apsolutno ništa loše već smatram da je mladi Škot uzeo najbolje iz oba svijeta i postao prepoznatljiv upravo zbog stvaranja glazbe koja, iako se odupire žanrovima, ima prizvuke hip hopa i r'n'b-a, ali uz toliko šizofrenih zvukova da to zvuči dosta čudno. Dobro čudno. Olivier Daysoul na pjesmi Joy Fantastic zvuči kao Andre3000 i sudeći po ostalim mišljenjima koja vidjeh na mreži svih mreža nisam bio jedini zavaran. Dam Funk, brada zadužena za svemirski funk na Stonesthrow Recordsu, također pruža doprinost debi albumu mladog Škota. Upravo Daysoul i Dam Funk su najočitiji primjer r'n'b niti vodilje koja je toliko dobro ispletena na vretenu koje vam neće dati spavati 100 godina da čak i najtvrđe hip hop glave neće imati ništa protiv. Maslac nije savršen, ali ga volimo unatoč svim manama. Slušamo li ovaj album dok čekamo novi? Svakako.

Zasigurno imam još 5 albuma koje moram spomenuti i 5 mikstejpova (zajedno s download linkovima) koje morate preslušati, tako da ćete imati što čitati na movement stranicama narednih dana...

Uvijek vaš (i uvijek samo svoj) Franjo... Ostajte dobro.