2010. je ovdje. Movement vam želi uistinu sve najbolje, hrpu glazbe i ljubavi jer jedino te dvije točkice u životu su bitne i daju mu smisao. Nadalje...

Ovo je potpuno subjektivan dojam o albumima koji su izdani 2009. godine, a za koje ja i isključivo ja (imenom i prezimenom Franjo Opačak) smatram da su vrijedni izdvajanja. U idućem postu ću se osvrnuti na barem još 5 albuma, tako da ovo nije konačna lista.

Najbolji albumi godine, ne nužno ovim redoslijedom su:

Mos Def - The Ecstatic

Mos Def je bio na tragu otpisivanja. Ne na način na koji sam otpisao Commona jer Common je prodao dupe i jednoga dana je sve uistinu prestalo imati smisla. Čini se da je Mighty Mosu jednostavno nedostajalo koncentracije i želje da napravi dobar album. Usporio je na glumačkom planu nakon odlične interpretacije Chucka Berrya u Cadillac Recordsu i glazbene sposobnosti su mu postale ponovno oštre, kreativne i kadre za velike stvari. Braća Jackson (ne Michael i Tito nego Michael i Otis Jr.) - Stonesthrow bogovi - Oh No i Madlib su producentski opremili većinu albuma i osjeti se sonična povezanost između pjesama, Mos je opet zanimljiv i ne zvuči više kao starac koji uz večeru počinje priče o svojim dogodovštinama iz rata nego se spremno naoružava i pokazuje da još uvijek ima snage nositi se s mladim generacijama. Neki su očekivali da će Ecstatic biti kao posljednji povratak Michaela Jordana u dresu Wizardsa, da će biti samo još jedan spori bek šuter koji ne može zakucati (hip hop analogijom ćete shvatiti što mislim), ali Mos je na sva zvona obznanio da je još uvijek ekstatičan čarobnjak koji može dati i mozak i hrabrost i srce kroz svoju glazbu svima koji ju trebaju.

Maxwell - BLACKsummers'night

Nakon 8 godina izbivanja iz svijeta glazbe, svijeta u kojem je stvorio ime i svijeta u kojem je pomogao definirati čitav jedan smjer glazbe nazvan neo-soul, Maxwell se napokon vratio. BLACKsummers'night nije "Urban Hang Suite niti Now, ali je ove godine jedan od boljih izdanih albuma, pogotovo zahvaljujući odličnom singlu Pretty Wings. Uz sve, ovo je "breakup ploča" godine, baš kao što je prošle godine to bio Kanyeov 808's and Heartbreaks. Lirika na albumu je solidna s obzirom da se neo-soul često smatra klišeiziranim žanrom s klišeiziranim stihovima, ali rečenice poput "Your face will be the reason I smile/ But I will not see what I cannot have forever" odaju dojam iskrenosti bez nepotrebnog prenemaganja. Album je kratak, ali jedina bitna stvar je da je Maxwell natrag. D'Angelo, a gdje si ti?

Kid Cudi - Man on the Moon: The End of Day

Cleveland, Ohio je posljednjih godina postao centar suvremenog/urbanog svijeta zbog jedne osobe. Kralj James, poznatiji pod imenom i prezimenom LeBron James je ondje započeo svoju vladavinu kao jedan od najboljih košarkaša današnjice. Tada se prošle godine na sceni pojavio LeBronov sugrađanin Kid Cudi. Nije kralj poput LeBrona, ali je dječak koji je donio odluku da će ostaviti trag u svijetu glazbe. Rezultat toga je ovaj Man on the Moon, album na kojemu se miješaju utjecaji indie rocka i hip hopa i kroz čitav album se proteže konzistentan i koherentan zvuk što je uistinu teška misija. Neki izvođači pokušavaju postići "kompletan zvuk" tijekom čitave karijere, Kid Cudi je uspio to na svom prvom studijskom albumu. Day N Nite je bio jedan od najvećih hitova protekle godine, pogotovo nakon veličanstvenog Crookers remixa, na albumu su surađivali i sveprisutni Kanye West, Common, MGMT i Ratatat. Kid Cudi nije za svačiji ukus, ali talent ovog momka je neporeciv i nesumnjivo je da je Cleveland dobio još jednu osobu koja podiže ugled grada na globalnoj razini.

Fashawn - Boy Meets World

Ono što je za 2007. bio "Below The Heavens" Blua i Exile, ove godine je to Boy Meets World. Prespavan odličan debi dvadesetogodišnjeg kalifornijskog emceeja koji pokazuje svu raskoš svog talenta preko dušepunih glazbenih podloga već spomenutog Exilea. Kao što i sam naslov albuma kaže, ovo je svjedočanstvo o odrastanju jednog klinca koji pri tome ima vještinu presavijanja slogova redoslijedom koji uistinu liječi dušu "I came to re-arrange the game from all angles/ Paid my dues, made my move to Lost Angels/ Rock like Aesop, sound like fables/ Kerosene flow melt microphone cables.". Zapadna obala Sjedinjenih Američkih Država je prije bila središte gangsta rapa, a neki novi klinci poput Fashawna i Blua stavljaju ljubav prema hip hopu na vrh piramide motiva i žanrova.

Lee Fields & The Expressions - My World

Meni osobno najdraži album godine. Iako je izašao u 2009., zvuči kao da je Marty McFly sjeo u svoj Delorean, vratio se u prošlost i izvukao ovo iz 1960ih. Lee Fields je dokaz da vas ljubav prema glazbi može održati živim. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina je bio aktivan bez većeg uspjeha, ali u ovom mileniju je uz pomoć Truth And Soul Recordsa te promocije Stonesthrow Recordsa uspio snimiti soul remek djelo koje se može mjeriti sa uspjesima Marvin Gayea, Curtis Mayfielda i Bobby Womacka. Prepjevana balada Supremesa "My World Is Empty Without You" i odlična posveta svim ženama "Ladies" nose album. Na Ladies Lee pjeva "you could take a bad day and make it right/ you could take a blind soul and make him see the light/ you can take a broken heart and make it new again/ you can break his heart and make him feel less than a man...". Baš poput širim masama nepoznate Sharon Jones ili planetarno popularne Amy Winehouse, Lee Fields je oživio soul.

Hvala na pažnji. Do čitanja...